PAKISTAN JE POBJEDNIK RATA U IRANU: Islamabad trasira novi put ka globalnoj moći

FOTO: (BBC/Getty Images) Dana 7. aprila, dok se približavao rok za ultimatum američkog predsjednika Donalda Trumpa iranskoj vladi da otvori Hormuški tjesnac ili se suoči s uništenjem „čitave jedne civilizacije“, telefonski poziv jednog pakistanskog generala pomogao je da se izbjegne katastrofa. Feldmaršal Asim Munir, načelnik pakistanske vojske – najmoćnije institucije u zemlji, pritisnuo je Trumpa i preostalo iransko rukovodstvo da zaustave rat, piše Foreign Affairs.    U roku od nekoliko sati, Washington i Teheran su proglasili prekid vatre. Trump i iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi javno su zahvalili Muniru i premijeru Shehbazu Sharifu. Nekoliko dana kasnije, potpredsjednik SAD-a JD Vance sjedio je preko puta iranskih pregovarača u Islamabadu duže od 20 sati, što predstavlja direktni kontakt na najvišem nivou između dvije zemlje još od revolucije 1979. godine.   Nekonvencionalne sile Budućnost ovog prekida vatre, kao i formalnog primirja i planova za širi dogovor koji su uslijedili, duboko je neizvjesna. Ali posredovanje Pakistana je bez obzira na to bilo izuzetan događaj. Tokom većeg dijela poslijeratne ere, atributi koji su države činili geopolitički utjecajnim bili su jasno definirani: oni su uključivali status velike sile, ekonomsku težinu, liberalni normativni kredibilitet i autoritet da okupljaju druge velike države. Pakistan ni u jednom trenutku svoje historije nije ispunjavao ove kriterije. Bila je to nuklearno naoružana zemlja na marginama zapadnog poretka, češće povezivana s regionalnom nestabilnošću nego s rješavanjem sukoba, s ograničenom ekonomijom i malo liberalno-demokratskih referenci. Pa ipak, tokom najopasnije krize na Bliskom istoku u jednoj generaciji, Pakistan je uradio ono što Kina, Francuska, Njemačka, Indija, Ujedinjeno Kraljevstvo i ostali teškaši geopolitike nisu mogli.   Napori Islamabada su amblematični za širi zaokret u globalnoj politici. Nered u međunarodnom sistemu, oblikovan multipolarnom konkurencijom, počinje nagrađivati drugačije vrste država koje nemaju tradicionalne geopolitičke akreditive. Budući da su se Ujedinjene nacije i druga multilateralna tijela pokazala nesposobnim da ublaže savremene sukobe, netradicionalne sile, uključujući Pakistan, Katar, Tursku i druge, počinju popunjavati praznine angažovanjem u državotvornoj diplomatiji koja stabilizira poredak.   Sposobnost ovih država da njeguju povjerenje preko geopolitičkih blokova i otvore kanale komunikacije između protivnika koji ne mogu ili biraju da ne komuniciraju, omogućila im je da posreduju u oslobađanju talaca i zatvorenika, pregovaraju o otvaranju komercijalnih koridora i pokrenu smislen politički dijalog, a sve u cilju upravljanja sukobima prije nego što oni izmaknu kontroli. U narednoj deceniji, ova vrsta diplomatije učinit će ih neprocjenjivim geopolitičkim resursom.   Neće sve ove države proći lakmus testove koje Sjedinjene Države obično koriste za sortiranje partnera, kao što su demokratske reference, liberalno upravljanje ili politička distanca od Kine. Washington možda vjeruje da se u svom nadmetanju s Pekingom treba oslanjati samo na etablirane saveznike i partnere koji dijele njegove vrijednosti i strateške ciljeve. Ali ako Sjedinjene Države žele da se drže podalje od skupih sukoba širom svijeta, možda neće imati drugog izbora osim da izgrade bliže veze s novim stabilizirajućim silama.   Nemoć velikih sila da zaustave sukobe U svom drugom mandatu, Trump se uglavnom odrekao konvencija tradicionalne američke diplomatije: njenog naglaska na savezima, multilateralnim institucijama i promociji liberalnih vrijednosti u inostranstvu. Ali čak i prije njegovog povratka u Bijelu kuću, granice tradicionalnog diplomatskog instrumentarija postale su očigledne. Instrumenti koje su Sjedinjene Države i njihovi saveznici koristili da utiču na partnere i primoraju protivnike – strukture saveza, vojna pomoć, ekonomske sankcije, samiti, pozivanje na međunarodno pravo – pokazali su se nedovoljnim za okončanje ratova ove ere.   Ni najsveobuhvatniji zapadni režim sankcija ikada skovan protiv jedne velike ekonomije, niti milijarde dolara vojne pomoći nisu primorali na prekid ruskog rata u Ukrajini, koji sada gazi petu godinu. Izrael i Hamas su više puta prkosili višestrukim rundama američkog pritiska i diplomatije Vijeća sigurnosti UN-a, produžavajući rat u Gazi na skoro tri godine. Zapadne pomorske koalicije nisu uspjele zaustaviti Hute u lansiranju raketa na brodove koji prolaze kroz Crveno more, što je poremetilo trgovinu u jednoj od najvažnijih svjetskih komercijalnih arterija.   Rat u Iranu bio je najnoviji primjer nesposobnosti velikih sila da zaustave sukobe. Evropske sile su, uprkos tome što su pretrpjele teške ekonomske posljedice zbog iranskog zatvaranja Hormuškog tjesnaca, malo doprinijele okončanju rata, osim kurtoaznih izjava zabrinutosti. Kina je, iako je posredovala u zbližavanju Irana i Saudijske Arabije 2023. godine i dugo isticala svoj vojni i ekonomski prodor na Bliski istok, ipak ostala po strani. Čak je i Indija, sa svojom samoproglašenom višestruko svrstanom vanjskom politikom, odbila preuzeti ulogu. U tu prazninu stupio je Pakistan.   Nekoliko sve vrijednijih atributa učinilo je Islamabad efikasnim posrednikom između Teherana i Washingtona, od kojih nijednom nije ni formalni saveznik ni neprijatelj. Kao prvo, bio je u stanju održavati smislene odnose preko podjela koje tradicionalne sile ne mogu premostiti. Pakistan održava strateški odnos s Kinom, dok istovremeno dosljedno teži takvom odnosu i sa Sjedinjenim Državama, čak i kada je Washington to odbijao iz obzira prema Indiji.   Kredibilna moć prinude Čvrsto je usklađen sa Saudijskom Arabijom, ali je i povezan s Iranom geografskom blizinom i vjerskom pripadnošću. Ta ispresijecana pozicija učinila je Pakistan korisnim za Washington i Teheran kada je svakoj strani bio potreban posrednik kojeg druga strana može prihvatiti. Rat u Iranu bio je najnoviji primjer nesposobnosti velikih sila da zaustave sukobe.   Islamabad je takođe imao polugu uticaja u vidu kredibilne moći prinude. Pakt o zajedničkoj odbrani između Islamabada i Rijada značio je da je Pakistan, kada je Iran počeo ispaljivati rakete na ciljeve širom Zaljeva, mogao intervenirati u odbrani Saudijske Arabije da je sukob eskalirao. Pakistansko učešće bi, zauzvrat, moglo podstaći druge države s muslimanskom većinom – od kojih se većina ili ograđivala ili pokazivala suzdržanost u svojim odgovorima na iranske napade – da u potpunosti uđu u rat. Ta perspektiva bi, mnogo više od američkih i izraelskih udara, ugrozila opstanak iranskog režima i regionalnu poziciju Irana, pošto bi Teheran bio izolovan u muslimanskom svijetu.   Međutim, poluge uticaja i fleksibilni odnosi značili bi malo bez lidera spremnih da prihvate političke rizike njihovog korištenja. Lideri ulažu svoj kredibilitet u uspješno posredovanje, a mogu pretrpjeti unutrašnje političke troškove i štetu u vanjskim odnosima ako njihovi pokušaji propadnu. Većina lidera tradicionalnih sila, sputanih birokratskim strukturama ministarstava vanjskih poslova ispod njih, previše je nesklona riziku da bi pokušala ovu vrstu direktnog geopolitičkog posredovanja. Ali pakistansko rukovodstvo je odgovaralo tom profilu. Munir je bio spreman potrošiti politički kapital na neizvjesno diplomatsko otvaranje, vjerujući da bi Trump i dalje mogao biti spreman pregovarati o okončanju neprijateljstava u regiji.   Tokom većeg dijela protekle dvije decenije, Pakistan nije bio u poziciji da preuzme takvu ulogu. Uloga ove zemlje u američkom ratu protiv terorizma bila je izvor stalnih trvenja između Islamabada i Washingtona. Odnos se dodatno pogoršao kada su se Sjedinjene Države povukle iz Avganistana 2021. godine. Do trenutka kada je Munir preuzeo komandu nad vojskom 2022. godine – što ga je učinilo de facto liderom Pakistana – mnogi analitičari su vjerovali da se Pakistan nalazi u fazi terminalnog propadanja. Njegov odnos sa Sjedinjenim Državama se nije oporavio, unutrašnja politika je i dalje bila u previranju, ekonomija je bila blizu bankrota, a zemlja se suočavala s metastazirajućom pobunom koju je podržavao novi talibanski režim u Avganistanu.   Ali Munir je uspio usmjeriti zemlju u drugom pravcu, posebno u međunarodnim poslovima. Obnovio je odnos s Washingtonom. Rat s Indijom u maju 2025. pokazao se kao prekretnica u tim naporima. Pakistan je ostao pri svome i uzvratio udarac svom mnogo većem protivniku, što je pomoglo Muniru da zadobije Trumpovo priznanje, a s tim i topliji, ličniji odnos nego što je ijedan pakistanski lider imao s jednim američkim predsjednikom u čitavoj generaciji. Potpisao je pakt o zajedničkoj odbrani sa Saudijskom Arabijom i ojačao diplomatske kanale s Iranom, čime je dodatno podigao regionalni status Islamabada i proširio njegov utjecaj.   Širenje vidika Pakistan nije jedina nekonencionalna sila koja danas prakticira diplomatiju stabilizacije poretka. Katar, koji je domaćin i političkog biroa Hamasa i najveće američke vojne baze na Bliskom istoku, posredovao je u prekidu vatre te oslobađanju talaca i zarobljenika između Hamasa i Izraela. U istom sukobu, Egipat je iskoristio svoju kontrolu nad prelazom Rafah – glavnim kanalom za ulazak pomoći u Gazu i izlazak izbjeglica iz nje – kako bi izvršio pritisak na obje strane prema postizanju dogovora. Turska je iskoristila svoje veze s Washingtonom i Hamasom, kao i svoj ugled u muslimanskom svijetu, da oblikuje uslove primirja u Gazi, a prije toga je iskoristila rijetku sposobnost da razgovara i s Moskvom i s Kijevom kako bi ugostila pregovore između Rusije, Ukrajine, UN-a i drugih, koji su rezultirali sporazumom o crnomorskom žitu i spriječili globalnu prehrambenu krizu. Do deeskalacije napada Huta na brodove koji prolaze kroz Crveno more došlo je diskretnom diplomatijom Saudijske Arabije i Omana.   Sjedinjene Države ne mogu sebi priuštiti ignorisanje ovog trenda. Američka vanjska politika dugo je bila organizovana oko pridobijanja saveznika i partnera: članica NATO-a, azijskih ugovornih partnera i uskog kruga regionalnih stubova. Ta arhitektura centrirana na saveze, usidrena u zajedničkim vrijednostima, dobro je služila Sjedinjenim Državama tokom Hladnog rata i unipolarnih decenija koje su uslijedile, kada je stabilniji međunarodni poredak držao sukobe na lokalnom nivou.   Sjedinjene Države su u tom periodu sarađivale s državama izvan svog užeg kruga saveznika i partnera, ali su te odnose uglavnom tretirale kao izuzetke – transakcijske, privremene i sekundarne u odnosu na svoje saveze. Čak i danas, Washington može doći u iskušenje da ulogu Pakistana u posredovanju oko prekida vatre s Iranom arhivira kao korisnu, ali sporednu epizodu, posebno ako primirje u potpunosti propadne.   Međutim, kao što su i Bidenova i Trumpova administracija naučile uz veliku cijenu, moderni sukobi se ne mogu izolirati. Strategije usmjerene na saveze, koje obećavaju da će udruživanje vojne i ekonomske težine mnogih država odvratiti prijetnje i, ako je potrebno, poraziti protivnike, pokazale su se nesposobnim da spriječe ili okončaju ratove u Ukrajini, Gazi i Iranu. U neredu u kojem se svijet nalazi, taj rigidni pristup predstavlja teret. Stvaranje džepova stabilnosti zahtijeva fleksibilnost kakvu praktikuju Pakistan i njemu slične države.   Kako bi razvile odnose s ovim posrednicima, Sjedinjene Države moraju pokazati istu spremnost za premošćavanje podjela kakvu su pokazali i sami posrednici. Sve do 2024. godine, u Washingtonu je postojao skoro potpuni konsenzus da Sjedinjene Države, zbog potrebe za jakim vezama s Indijom radi balansiranja Kine, moraju isključiti Pakistan. Trump je prkosio toj logici i pokazao lični interes za odnose s Islamabadom. Kada je nastupila kriza, taj zaokret se pokazao dragocjenim.   To bi moglo poslužiti i kao pouka. Ako je protekla decenija ikakav putokaz, budući predsjednici će također imati koristi od fleksibilnosti dok se budu suočavali s novim i dugotrajnim sukobima. Evropska sigurnost ostaje nestabilna, a Crveno more ranjiva tačka. Čak i u najboljem mogućem scenariju, situacija u Iranu i Zaljevu nastavit će biti promjenjiva. Širok portfolio odnosa s državama posrednicima, koje se ne uklapaju u poznate okvire prijatelja i neprijatelja, pomoći će Sjedinjenim Državama da navigiraju kroz ove izazove. Washington bi i dalje trebao imati saveznike i partnere u tradicionalnom smislu. Ali održavanje poretka ovisit će i o državama koje se nalaze daleko izvan tog kruga.   (TBT)   The post PAKISTAN JE POBJEDNIK RATA U IRANU: Islamabad trasira novi put ka globalnoj moći appeared first on The Bosnia Times.